HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Hrvatska pravoslavna crkva se javlja se u Hrvata ništa manje nego 155 godina – ali svejedno još nije pustila korijen. Stoga je korisno vidjeti, na temelju dosadašnjih iskustava, kakav je i čiji to (bio) projekt.
Eugen Kvaternik, doglavnik „oca Domovine“ Ante Starčevića i, po nekima, praotac hrvatskog ustaštva i terorizma, zauzeo se za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve još 1861, prigodom ustoličenja bana Josipa Šokčevića. Nije bio zadnji kome je to palo na pamet, kako je posvjedočeno u knjizi Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti pokojnoga Petra Požara, marljivog proučavatelja baštine. Glavninu ovdje izloženoga povjesničkog pregleda dugujemo toj knjizi i istraživanjima Mirka Vida Mlakara, koji je prije 20 godina poentirao da od Kvaternika do suvremenih pravaša nitko nije protiv pravoslavlja, nego samo protiv srpskoga. Poenta, dakle, nije u konfesiji, nego u nacionalnosti – i tu je (jedna od) razlika između bl. Alojzija Stepinca i pok. Ante Pavelića.
Kvaternik je, prenosimo, je u srpskom pravoslavlju vidio faktor odnarođivanja na konfesionalnoj osnovi: smatrao je da se samo zato dio useljenoga vlaškog stanovništva počeo smatrati Srbima, a ne Hrvatima. Istodobno je pravoslavne i idealizirao: da bi bili najbolji Hrvati pošto se nisu kontaminirali pogubnim romanskim i germanskim utjecajima (gdje bi mu, intelektualcu, palo na pamet da su balkanski Vlasi nastali baš romaniziranjem prastanovništva (a u Daciji i kolonizacijom rimskih veterana). Na tragu Kvaternika je i Pavelić (kao, uostalom, i Stipica Radić, a za razliku od Andrije Artukovića) smatrao da su Hrvati upravo zbog pripadnosti Rimskoj Crkvi ostali bez vlastite crkve kao važnoga nacionalnog oslonca, odnosno da je odanost Rimu bila nauštrb hrvatskim narodnim i državnim težnjama. Ivan Mužić navodi da je Pavelić prije prvoga svjetskog rata bio ne samo u skupini koja je pripremala osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, nego je i sam kanio postati njezinim pripadnikom.
Tu se razlikovao od Radića ne po strategiji, nego po taktici: ni oni koji se još kunu u Stipicu Radića ne spominju njegovo gledište: „Znate ja mislim, da nema potpunog narodnog ujedinjenja bez vjerskog. Zato si je svaki veliki narod stvorio svoju crkvu. Kod pravoslavlja je bilo lako. (…) Ali kod katolicizma je to teško. Tu je Rim, papa, ogromna kultura i golema tradicija. Tu je borba teška, gotovo bezizgledna. (...) Naša bi generacija morala ispuniti bar jedan preduvjet, a to je da se Hrvati oslobode Rima. To će biti za par godina, ako mi Hrvati i Srbi, budemo složni i ako sredimo državu (…)“. Oni bezobrazniji to gledište pripisuju Titu kao autoru, iako bi on u tom slučaju bio samo plagijator. Radić se, u tom smjeru, bio približio i Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi, ali je realpolitički od nje i odustao, shvativši da ona ima malo prostora za širenje.
Pravaši povijesno nisu bili zadrti katolici, pa ni zadrti kršćani, inače u ustaškoj državi ne bi vladala krilatica o muslimanima kao „cvijeću hrvatstva“ niti bi džamija bila važan vizualni simbol u centru Zagreba (kako ilustrira povjesničar Zlatko Hasanbegović).
Pravaške ustaške vlasti su 7. travnja 1942. objavile odredbu „o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve na području Nezavisne Države Hrvatske“. „Kad program iseljavanja i fizičkog uništenja srpskoga pravoslavnog stanovništva, a potom i prijelazi pravoslavaca na katolicizam nisu uspjeli, rješenje se tražilo u uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) kao sredstva odmicanja pravoslavnog stanovništva od nacionalne identifikacije sa srpstvom“, sažima Vladimir Geiger. Pavelić je 1944, kako donosi Jure Krišto, obznanio: „Gospodo, u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srbska pravoslavna crkva jest sastavni dio srbske države, Srbije.“ Dakle, pravoslavnima u Hrvatskoj bila je potrebna hrvatska državna pravoslavna crkva.
Unatoč svemu, ta se kanonski nepriznata crkva nije uvriježila (za razliku od onih kanonskih nepriznatih koje jesu izraz nacionalnih zajednica u svojim zemljama). Iako je uredbom predviđeno da joj na čelu bude patrijarh (sa sufraganskim eparhijama u Bosanskom Brodu, Bosanskom Petrovcu i Sarajevu), ustaše su se morali zadovoljiti mitropolitom. Nisu ga uspjeli naći među postojećim arhijerejima ne samo među pravoslavnima u Hrvatskoj i Bosni, nego nigdje na Balkanu, pa su morali posegnuti za 81-godišnjim Germogenom (Georgijem Ivanovičem Maksimovim), izbjeglim ruskim episkopom jekaterinoslavskim i novomoskovskim, koji je dotad bio nekanonski upravitelj ruskih pravoslavnih izbjeglih u Grčku i sjevernu Afriku. Tako su se dobro razumjeli u to da su mu ostavili rusificirano ime Germogen (umjesto Hermogen, prikladno hrvatskome). O problemima s popunjavanjem eparhijskih katedri govori i to što je Spiridon (Mifka) sarajevskim episkopom postao tek u kolovozu 1944, spominje Mlakar. U lipnju 1945 po presudi jugoslavenskoga vojnog suda (u istom procesu, koji Geiger ocjenjuje montiranim s obzirom na dokaze, zajedno s osuđenicima na smrt fra Miroslavom Filipovićem „Majstorovićem“, zagrebačkim muftijom Ismetom ef. Muftićem, evangeličkim biskupom Philippom Poppom itd.) Spiridon je obješen, a Germogen strijeljan (pa ga je kanonski nepriznata Ruska istinopravna pravoslavna zagranična crkva 2010 proglasila svecem).
Idejom o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi bavio se i dr. Franjo Tuđman. Za posjeta Rimu mi je 24. svibnja 1991. grubom ideološkom diskvalifikacijom odbrusio kada sam negativno odgovorio na pitanje što mislim „o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve“. Uputio sam ga na kardinala Kuharića, uvjeren da tu mislimo jednako. Za „obnovu“ HPC-a javno se zauzeo tadašnji dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta prof. Juraj Kolarić. U proljeće je tadašnji Kuharićev pomoćni biskup zagrebački Đuro Kokša izjavio da Kolarićevo mišljenje ne odražava službeno stajalište Crkve.
Prije sedam godina, u proljeće 2010, javio se projekt Hrvatske pravoslavne zajednice. Tada smo ga ocijenili kao provokaciju, podsjetivši da je period državnih crkava prošao, ma što o tome mislili na Balkanu pravoslavni, a i nerijetki katolici (kojima je i Rim neprijatelj kada ne pristaje uz njihov nacionalizam). U katolištvu je minuo kada je satrt galikanizam, a preminuo raspadom Austro-Ugarske; u pravoslavlju prerastanjem državnih crkava u nacionalne crkve, postupno, od osmanskog sistema miliyeta do formiranja zadnjih nacija (zato se još tektonski sliježe u Makedoniji i Crnoj Gori).
Formalno gledano, građani imaju pravo udružiti se u vjersku zajednicu po svojoj volji pa se i registrirati, u skladu sa zakonom. U postojećim uvjetima, gdje nema šanse da pravoslavni uvrste u svoj broj ikakvu HPC, taj projekt nije primarno vjerski nego politički.
ČLAN HPC-A ŽELIO JE POSTATI I PAVELIĆ, ZA 'OSLOBOĐENJE HRVATA OD RIMA' BIO JE I RADIĆ
Nema komentara:
Objavi komentar